Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo pohodio je danas župu Drežnik Grad gdje je, u naselju Stara Kršlja, predvodio svečano misno slavlje povodom svetkovine sv. Ilije proroka. Misa je slavljena u prostorijama Centra podzemne baštine – Speleon, na povijesnom mjestu gdje je nekada stajala kapela sv. Ilije.
Uz biskupa su u koncelebraciji sudjelovali župnik Dino Rupčić, kancelar biskupije Mišel Grgurić te župnik Rakovice Ante Luketić. Asistirali su bogoslovi Marko Butković i Petar Huseinović zajedno s domaćim ministrantima.
Misno slavlje glazbeno su uveličali članovi Kulturno-umjetničkog društva Izvor iz Rakovice, koji su pjevali zajedno s domaćim župnim zborom, uz orguljsku pratnju gospodina Petra Hodaka.
Na početku slavlja, biskupa je u ime domaćina pozdravila ravnateljica Speleona, gđa. Tihana Oštrina, koja mu je u znak dobrodošlice uručila prigodne poklone.
U propovijedi biskup Marko govorio je o proroku Iliji kao čovjeku koji se suočio s depresijom i duhovnom krizom, ali upravo u tim trenucima otkrio Božju prisutnost:
Priča o proroku Iliji jedna je od najljepših i najdirljivijih priča Staroga zavjeta. To je priča o čovjeku koji se razbolio od bolesti koja je danas među najraširenijima – depresije. No ne samo da je depresija česta, ona je danas često i skrivena. Ljudi je nose u sebi, tiho, neprimjetno, bez glasa. Prorok Ilija, snažan čovjek vjere, „prorok ognja“, nije bio pošteđen te tame. Zamislite: jedan od najvećih proroka Staroga zavjeta, koji je gorljivo branio vjeru u Boga Izraelova, koji je pobijedio stotine Baalovih svećenika – ne samo pobijedio, nego ih je iz revnosti i pogubio – nakon te silne pobjede, nakon što se osjećao kao alat Božje snage, dovoljan je bio samo jedan prijeteći glas, poruka kraljeve žene, da ga baci u duboku i smrtonosnu malodušnost. To vam pokazuje koliko smo mi ljudi krhki. I najjači među nama mogu pasti. Jedan trenutak može u čovjeku pokrenuti lavinu straha, očaja, besmisla. Ilija tada želi umrijeti. I pokuša to učiniti. Kreće sam, bez hrane, u pustinju – mjesto gdje nema nikoga, ni ljudi, ni buke, ni pomoći. To je tipičan znak čovjeka koji je ušao u duhovnu pustinju, koji više ne vidi svrhu.
Ali, braćo i sestre, u toj dubini, u toj njegovoj krajnjoj iscrpljenosti, u trenutku kada bi ga mnogi otpisali – Bog se pojavljuje. Ne da bi ga prekorio. Ne da bi rekao: „Ti si prorok, nemaš pravo posustati.“ Ne! Bog dolazi tiho. Blago. Vrlo konkretno. Čovjeku koji želi skončati život, anđeo donosi kruh i vodu. I kaže mu: „Ustani i jedi.“ Bog ne dolazi s velikim riječima, s uzvišenim porukama. Dolazi s kruhom. S vodom. S gestom. Jer zna da kada smo u tami, nisu nam potrebne velike riječi. Potrebna nam je blizina. To je duboko iskustvo koje svi mi poznajemo – da nas u najtežim trenucima često ne podigne logika, ne podigne nas intelektualni savjet, nego prisutnost. Prijatelj. Netko tko jednostavno ostane. Tko ne bježi od naše tame. Isus tu prisutnost prepoznaje i živi u odnosu s Ocem – i kaže svojim učenicima: „Ne nazivam vas više slugama, nego prijateljima.“
Prijateljstvo je čista, istinska blizina. Iskustvo da nekome nije svejedno kako sam. Da netko ostaje – i kad drugi odu. To iskustvo može promijeniti čovjekov život. Mi često tražimo Boga u vanjskim stvarima – u uspjehu, u sigurnosti, u onome što možemo vidjeti i kontrolirati. Ali Ilija nas uči da Boga nalazimo i u svojoj slabosti. U porazu. U strahu. U pustinji.
Psalam 138 to prekrasno izražava: „Ako se popnem na nebo, ondje si. Ako siđem u podzemlje, i ondje si.“ Što znači? Da ne postoji mjesto, ne postoji dubina ljudske patnje u kojoj Bog nije prisutan. Nema tame koju On ne može obasjati. I dalje Psalmist kaže: „Ako uzmem krila zorina… i ondje me ruka tvoja vodi.“ Bog nas ne prati samo kada činimo dobro. On ide s nama i kada činimo zlo sebi. I tada nas ne ostavlja. Njegova ruka je tamo – ne da bi nas kaznila, nego da bi nas podigla. I kad mi kažemo: „Neka me tama sakrije“, i tada, kaže Pismo, „noć sjaji kao dan.“ To je, braćo i sestre, Evanđelje. Radosna vijest – da i u najdubljoj noći postoji svjetlo. I to svjetlo nije uvijek spektakularno. Ponekad je to samo tišina. Ponekad tiho prisustvo. A gdje je, recimo, otajstvo Isusova uskrsnuća? U Ocu. U onom odnosu kojega Isus ne napušta, pa ni na križu. Iako viče: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ – on ipak završava riječima: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“
Povjerenje je ključno. Povjerenje kad je najteže. Kada više ne znamo što misliti. Kada sve izgleda izgubljeno. Još uvijek imamo slobodu – reći: „Oče, predajem ti sve.“ To je početak uskrsnuća. To je ono što nas može izvesti iz groba. I tu se vraćamo Iliji. On ulazi u pećinu. I čeka Boga. Dolazi potres – ali Bog nije u potresu. Dolazi vatra – ali Bog nije ni u vatri. Dolazi vihor – ali Bog nije u vihoru. I tada dolazi ono što Biblija naziva „glas tišine“. Lagani povjetarac. I tu je Bog. Koliko puta i mi tražimo Boga u velikom, a On dolazi u tišini. U trenutku kad se smirimo. Kad utihnu naši strahovi. Kad konačno čujemo. Tada Bog progovara. Ne nameće se. Ne viče. Nego šapće. Ilija tada zakriva lice. Zna da je pred Nekim. I onda – iznosi sve svoje strahove, svoju tugu. Kaže: „Sve je gotovo. Nema više naroda, nema više vjere, nema više smisla.“ A Bog mu kaže: „Nije tako. Sačuvao sam ljude. I još nešto – postoji Elizej. On će nastaviti.“ To je velika poruka. Kad ti misliš da je sve završeno – Bog kaže: nije. Povijest se nastavlja. Možda nećeš ti dovršiti svoje djelo. Možda će tvoje dijete. Možda netko poslije tebe. Ali smisao nije nestao. To je nada uskrsnuća. Uskrsnuće nije samo događaj nakon smrti – to je dinamika života. To je svaki trenutak kada, unatoč tami, odlučimo vjerovati. Ići dalje. Otvoriti se drugome. Reći: „Ustani i jedi.“ Dragi vjernici, neka ova svetkovina sv. Ilije ne ostane samo uspomena na jednog velikog proroka, nego živi poticaj i vama. Ako ste u pustinji, ako ste umorni, ako se osjećate kao da je sve propalo – poslušajte taj tihi glas: „Ustani i jedi.“ Ima još puta pred tobom. I nisi sam. Amen“.
Na kraju misnog slavlja biskup je blagoslovio novi kip sv. Ilije, rad akademskog kipara Mate Vlaha, kao i novo raspelo na ulazu u Novu Kršlju.
Župnik Dino Rupčić zahvalio je svima koji su doprinijeli organizaciji ove proslave, osobito biskupu Medu na dolasku i predvođenju slavlja, svim suradnicima, dobročiniteljima i vjernicima.
Poseban trenutak obilježila je i oproštajna zahvala ministranticama koje su godinama služile kod oltara, a sada odlaze na daljnje školovanje. Biskup im je osobno uručio zahvalnice i prigodne poklone, pohvalivši njihovu ustrajnost i predanost.
Gs Press
