UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA
Krasno, 15. kolovoza 2025., u 11.00 sati
Gledajući u visine!
Otk 11,19a; 12,1–6a.10ab; 1Kor 15,20–27a; Lk 1,39–56
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Došli smo ovdje kao hodočasnici, ali nismo to samo danas i samo na ovom svetom mjestu, mi hodamo cijeli ovozemaljski život, kroz sve dane i godine koje su iza nas. S vremena na vrijeme, umorni od puta, nerijetko spontano podižemo pogled i gledamo u daljinu ne bismo li već nazreli kraj putovanja: cilj života. Danas, na blagdan Uznesenja, mi hodočasnici u daljini vidimo predivno svjetlo: to je Marija, Ona koja već sada živi onu sretnu budućnost o kojoj mi sanjamo i koju iščekujemo, koja nam je obećana.
Koliku nam samo utjehu daruje ovaj pogled vjere! Da, vjera je izvor radosti usred napora života!
Knjiga Otkrivenja daje glas našoj nadi kad piše:
»I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminuše, a ni mora više nema. I vidjeh sveti grad, novi Jeruzalem, kako silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začuh jak glas s prijestolja kako govori: ‘Evo Šatora Božjega s ljudima! (= to je budućnost!) On će prebivati s njima… I otrt će im svaku suzu s očiju. I smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu!’« (Otk 21,1–4)
Je li to san? San nas kršćana? Ne, to je Božji san – a Božji se snovi uvijek, u pravo vrijeme, ostvaruju!
Krist je uistinu uskrsnuo! A mi smo narod rođen iz susreta s Uskrslim i neprestano hranjen tom sigurnošću. Marija, stvorenje koje je Kristu bilo najbliže, prva je koja je ušla u slavlje pobjede svoga Sina – i tako treba biti! I mi čekamo da dođe naš dan, dan našega slavlja – i doći će, doći će! Jesmo li naivni? Jesmo li zavedeni? Ne! Naši nam sveci govore da nismo.
Augustin iz Hipona, Franjo Asiški, Toma Akvinski, Katarina Sijenska, Franjo Ksaverski, Vinko Paulski, Ivan Bosco, Majka Terezija iz Kalkute, sv. Leopold, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, papa Ivan Pavao II – svi su oni vjerovali u ono u što i mi danas vjerujemo. I njihov je život postao čudesno svjedočanstvo pred očima svih, čak i pred očima nevjernika!
U to su vjerovali i velikani poput Leonarda da Vincia, Galilea Galilei, Blaise Pascal, Max Planck, Alessandro Volta, Louis Pasteur, André-Marie Ampère, Guglielmo Marconi i mnogi drugi znanstvenici. Ti ljudi, naviknuti na razmišljanje i razum, shvatili su da posljednji korak razuma leži u priznanju da postoji otajstvo koje nas nadilazi – ali nas i obasjava. I zato su mudro povjerovali. Uistinu smo u dobrom društvu!
Danas, međutim, mnogi više ne vjeruju. Danas se širi strašna amnezija vječnosti; čini se da su mnogi izgubili povjerenje i u samu mogućnost postojanja Raja i Pakla.
Ali budimo jasni: i kada raste broj slijepih, sunce ne prestaje sjati; to je naprotiv poziv da još više i s pravom svima posvjedočimo nepobitnu istinu onoga tko vidi. To je i naša zadaća, da svjedočimo. Rana Crkva se snažno širila svijetom upravo zbog svjedočenja. Drugi su gledali sa strane i dolazili do zaključka da tim putem vrijedi koračati. Danas ste i vi dragi hodočasnici svjedočili da postoji cilj radi kojeg svaki taj korak vrijedi. Istina, umorni ste, prašnjavi, u znoju i žuljevima, ali pitajte druge kakva su vam bila lica kad ste zakoračili u Crkvu pred lik naše Gospe od Krasna? Bila su vedra, nasmijana, ganuta, suzna od radosti i puna vjere. Vi niste bili u tom trenutku ljudi s ovoga svijeta već s onoga kom i pripadate i kom svi težimo u kom je i Ona, Blažena Isusova majka.
A što je s onima koji se opiru tom iskustvu, koji nam ne vjeruju? Sve je više onih koji ne nalaze razloga ni ustati iz svoje postelje, a kamo li koračat ka nekom jasnom cilju. Današnje društvo takve još više potiče da ostanu tamo gdje jesu, i govore im da s druge strane ništa i nitko ne čeka, da raj i budućnost ne postoje. Zastanimo, dakle, i razmislimo o posljedicama koje za naš zemaljski život nosi gubitak iščekivanja onostranog – to jest sakaćenje nade.
Dag Hammarskjöld (preminuo 17. rujna 1961.), glavni tajnik Ujedinjenih naroda, jednom je izjavio: „Istina je! Kad čovjek prestane vjerovati u Raj, pretvara zemlju u pakao!“ Dokaz je pred očima sviju. Primijetio je to čak i F. Nietzsche, filozof smrti Boga i veličanja čovjeka. Nietzsche je u „Veseloj znanosti“ napisao: „Bog je mrtav, a mi smo ga ubili! Što smo to učinili! Tko će oprati naše ruke od krvi tog zločina? Bog je mrtav, ali zar ne vidite da je postalo hladno, da je nastao mrak i da moramo upaliti svjetiljku usred bijela dana?“
I to je istina! Jean-Paul Sartre, još jedan ateistički filozof, došao je do ove tragične zaključne misli:
„Čovjek je beskorisna strast.“ A Albert Camus… I on, ateist, izjavio je: „Najrazumnija pretpostavka je samoubojstvo.” A jedan poznati suvremeni novinar ovako je izrazio svoju životnu viziju: „Vjerujem da uloga vrste kojoj pripadam nije ništa uzvišenija od one koju imaju pčele, mravi ili vrapci!” E. R. Dawkins, čovjek znanosti, ali ne i čovjek vjere, uskliknuo je: „U ovom svemiru nema nikakva smisla.” Kakva tuga u tim izjavama, tim više jer dolazi iz usta filozofa i mislilaca kojima svijet vjeruje!
Naspram tužne slike ateizma stoji vjernik, hodočasnik, zagledan u svijetli primjer Krista uskrsnulog, u lik Blažene Djevice Marije i u nebrojenu vojsku onih koji su im likom i djelom poželjeli biti slični, u svece, koji nama svjedoče kako koračati ovom zemljom, a stići u nebo. Pred tom gustom i gorkom tamom ateizma dolazi nam da uskliknemo: Kako je lijepa vjera!
A ljepota vjere već je dokaz njezine istinitosti: vjera, naime, savršeno odgovara dubokim čežnjama ljudskoga srca – i to je nepobitna činjenica. O tome nam svjedoče mučenici koji su beskompromisno koračali prema svojim stratištima, ne rijetko s osmjehom i pjesmom na licu, znajući kuda idu i u čijem će naručju pronaći svoj mir.
Braćo i sestre koji vjerujete, radujte se – danas je naš blagdan!
Na koncu, još jedna utješna misao za nas koji još koračamo uz poneku kušnju i sumnju: Raj nije samo budućnost – Raj započinje već ovdje na zemlji (kao što i pakao počinje već ovdje!).
Pogledajmo Mariju u trenutku Navještenja: njezina sloboda odgovara „da” na Božji prijedlog; predaje se Bogu, izgovara svoj „da”. To je veliki trenutak njezina života – trenutak njezina „da” Bogu! Čim je izgovorila taj „da”, Marija ulazi u iskustvo Raja (jer Raj je Bog koji je primljen u srce!) i osjeća kako u njezinoj nutrini izranja tolika radost da pjeva himan „Veliča”.
I, istovremeno, Marija osjeća potrebu darivanja, služenja, izlaska iz same sebe, odlazi Elizabeti, svjedoči i djeluje, dariva svoje vrijeme i ruku podrške. Raj, dragi hodočasnici, počinje tako da prihvatimo Božja nadahnuća i krenemo prema drugima, svjedočeći što nam je Bog učinio i čineći sve što je u našoj moći da i drugi to iskuse! To je naš poziv, na to nas Bog potiče, da mu budemo prvi suradnici u spašavanju duša.
Želim vam da i za vas danas započne iskustvo Raja – poput jednoga lijepog „da” Bogu zajedno s Marijom.
Braćo i sestre, Crkva nam u Mariji ne pokazuje samo uzor vjere, nego i majčinsku prisutnost koja nas uvodi u otajstvo Krista i njegovoga otkupljenja. Naša molitva Mariji ne rađa se iz navike, nego iz osobnog iskustva. Da bismo je istinski zazvali i promatrali, trebamo joj se približiti s osjećajem srca koje dopušta biti dirnuto. I doista, tko god se iskreno obrati Mariji, tko s vjerom izgovori svoje „da“ Bogu s njom i po njoj, otvara svoje srce otajstvu raja već ovdje na zemlji. Jer gdje je Bog primljen, ondje počinje nebo.
I zato, braćo i sestre, u ovom svijetu nesigurnosti, zbunjenosti i kušnji, kada se čini da mnogi više ne znaju kojim putem poći, prisjetimo se riječi kršćanskog mislioca M. Nédoncellea: „Imati kompas ne oslobađa od potrebe da se vesla.”
Marija nam je kompas – ona pokazuje put. Ali nama ostaje da svakoga dana veslamo, da vjerno koračamo naprijed, da se ne umorimo u dobru i ne pokleknemo pred tamom.
Neka nam u tom hodu Majka Božja bude sigurno sidro nade, a njezin pogled snaga koja nas diže i potiče da svakoga dana iznova kažemo: „Evo me, Gospodine!“ Amen.
Gs Press
